Nathaniel

Sjedio sam nervozno u sobi, gledajući u jednu točku. Jutro je svanulo, potraga za Andreom se trebala nastaviti, a moji živci su polako počinjali pucati. Nisam znao što se s njom događalo, gdje je bila, što su joj napraviti niti koga sam trebao progodiniti i zaklati ga vlastitim rukama.

Kucanje na vratima me prekinulo iz razmišljanja, pa sam pogledao prema njima. Otvorila su se, a Alexandria je provirila u sobu. Začudio sam se kad se ponudila za pomoć jer sam dobro znao koliko je mrzila Andreu, ali bilo mi je drago što je bila ondje jer mi je bila potrebna pomoć.

„Treba te netko.“ –rekla mi je.

Oblikovao sam usta u slovo o, dignuo se sa kreveta i izašao zajedno s njom iz sobe. Spustio sam se niz stepenice, te pogledao u dnevni boravak. Viktor je zamišljeno sjedio na trosjedu, sa cigaretom u ustima, gledajući televiziju, ali pretpostavio sam da nije ni znalo što se emitiralo.

Morao sam priznati da je i njemu bilo loše zbog Andree, da je i on bio zabrinut, a to me iritiralo. Znao sam da mu je stalo do nje, da osijeća nešto više od prijateljstva prema njoj, a to me činilo ljubomornim.

„Nathe, pred vratima su.“ –rekla mi je Alex.

Klimnuo sam glavom, prišao im i otvorio ih. Iznenadio sam se vidjevši policajce preda mnom.

„Nathaniel Cooper?“ –upitao me jedan.
„Ja sam.“ –odgovorio sam.
„Rečeno mi je da ste vi dečko Andree Gilmer.“
„Tako je. Jeste li ju već pronašli?“
„Znači... Znate da je nestala!“

Klimnuo sam glavom.

„Pozvao sam policiju.“ –natuknuo sam.

Oblikovao je usta u slovo o.

„Što tražite?“ –uzdahnuo sam. „Došao sam se odmoriti kako bih ju pronašao!“
„Imam samo nekoliko pitanja za vas.“ –nadodao je.
„Gdje ste bili između četiri i pet ujutro?“
„Kod kuće, a zatim ispred Andreine.“
„Tko to može potvrditi?“
„Moji prijatelji. Sigurno ste ih već upoznali!“

Klimnuo je glavom.

„Jeste li se u poslijednje vrijeme sukobili s Andreom?“ –upitao me.
„Ne.“ –odgovorio sam nervirajući se što postavaljaju glupa pitanja i oduzimaju mi dragocijene minute.
„Rečeno nam je da ste se sinoć posvađali?“
„To su bile obične prepreke!“
„Zašto ste nam onda lagali?!“

Odmahnuo sam glavom i nasmijao se.

„Umjesto da meni postavljate glupa pitanja, mogli biste ju pokušati pronaći!“ –uzviknuo sam i zalupio vratima.

Duboko sam uzdahnuo, nagnuo se na vrata i zaklopio oči. Stiskao sam šake i čeljust jer sam bijesan zbog njih što su uopće pomišljali na to da sam joj ja mogao nauditi. Prije bih sam sebi nešto napravio nego njoj.

Andrea

Gledala sam u jednu točku na zidu jer nisam znala što bih drugo radila. Vrat me užasno bolio nakon što je Marcus popio moju krv. Bio je grublji, krvoločniji i posesivniji od Nathaniela, pa je svako malo dolazio po nju kako bi me izmučio. Osijećala sam kako sam bila slaba. Noge su mi klecale svaki put kad bih se dignula sa kreveta i zavrtjelo bi mi se u glavi.

„Ne brini se, Andrea. Nathe će te pronaći!“ –razmišljala sam.

O tome sam cijeli dan razmišljala, nadala se da govorim istinu i da bi me svakog trena trebao doći uzeti, izbaviti me iz one noćne more. Bilo je prekrasno nadati se da je sve to samo ružan san iz kojeg ću se probuditi i da će Nathe biti ondje, reći mi da je sve u redu i da nikome neće dopustiti da mi naudi.

Kad su se vrata otvorila, poskočila sam i nagnula od zid znajući da je Marcus dolazio po još jednu dozu. Progutala sam knedlu koja se stvorila u grlu i molila se u sebi da se ne rasplačem pred njim.

„Ne približavaj mi se!“ –rekla sam ljutito.

Nasmiješio se i stvorio preda mnom.

„Nisam došao zbog onoga što misliš.“ –uzvratio je.

Oblikovala sam usta u slovo o jer sam bila jako iznenađena.

„Kasnije će doći trenutak, ali sada...“ –započeo je i prislonio mi ruku na rame. „Sada trebam nešto drugo!“

Nakrivila sam glavu ne shvaćajući što je trebao, sve dok nije pocijepao majicu sa mene.

Nathaniel

Bezuspješno sam se koračao asfaltiranom, crnom ulicom, gledajući u pod.

„Sjebao sam sve!“ –pomislio sam.

Da sam bio pametniji, otišao bih za Andreom, pa bi bila na sigurnom, a sada nisam znao gdje je. Dobro sam znao da je bila ozlijeđena, znao sam i da ju je vampir oteo, ali tko niti zašto – nisam. Pitao sam se, ponekad, dok sam jurio šumama u nadi da ću osijetiti njen mrisi, da možda više nije bila čovjek, a to sam mrzio pomišljati. Naravno, nažalost, morao sam to uzeti u obzir unatoč tome što me to boljelo.

Preskočio sam glavna vrata dvorišta i, spuštenog pogleda, hodao prema vratima. Kad sam podignuo pogled, uzgledao sam Viktora i Alexandriju pred sobom. Imali su zabrinuti izraz lica, pa sam odmah znao da niti oni nisu imali pozitivne vijesti o Andrei.

„Niti ja ju nisam pronašao!“ –odmahnuo sam glavom i rukom prošao kroz kosu.
„Nathe...“ –Viktor je uzdahnuo, te podignuo dio majice.

Nakrivio sam glavu i zbunjeno ju primio u ruke. Primjetio sam da je bila zaprljana krvlju, pa sam ju pomirisao. U onom trenutku mi je dio majice pao na podu dok sam šokirano gledao u njih dvoje koji su me promatrali zabrinutim izrazom lica. Dobro sam znao miris one krvi; Andreine krvi čiji mi je okus još bio u ustima.

„Marcus ima Andreu!“ –rekao sam.

***

„Bez plana ćeš poginuti!“ –Viktor je nervozno hodao kraj mene.

Nisam mogao ostati kod kuće i razmišljati kako bih ju spasio dok sam znao je ona bila kod njega i da se on hranio njome. Naravno, znao sam da ju još nije ubio jer sam razmišljao i došao do zaključka da je nešto smjerao: možda ju je želio mučiti preda mnom, a to mu sigurno nisam mogao dopustiti.

„Vik ima pravo, Nathe!“ –nadodala je Alexandria koja je jedva pratila moje korake.
„Odjebite!“ –uzviknuo sam.
„Ne možeš otići ondje bez da razmišljaš o tome što bi trebao raditi!“
„A trebao bih nju pustiti da umre!?“

Oboje su zakolutali očima, a ja sam nastavljao hodati dalje.

„Nitko ne želi da ona umre, Nathe!“ –rekao je Viktor. „Ne želimo da ti umreš prije nego nju spasiš! Kakva je svrha ići ju spašavati, ako ćeš poginuti!?“
„Ubit će ju svejedno!“ –nadodao sam. „Valjda znam kakav je Marcus!“

Promatrao me u tišini dok sam ja i dalje hodao prema mjestu na kojemu je ona bila. Marcus je ostavio pistu u djelu majice, koje je ispalo kad je ono meni palo iz ruke, a ja se nisam mogao zaustaviti. Jurio sam ondje, prema velikom dvorcu, koji je bio duboko sakriven u prostranoj šumi, znajući da ćemo ili oboje umrijeti ili se oboje spasiti ili mene više neće biti.

Zaustavio sam se malo dalje od ogromnog dvorica koji bi odlično prošao za dvorac duhova. Duboko sam uzdahnuo i pogledao u Alexandriju i Viktora. Djevojaka je imala zabrinut izraz lica, te je cijelo vrijeme tapkala nogom od pod, pa sam mogao znati da je buila nervozna. Viktor je izvukao cigaretu iz kutije, stavio ju u usta i zapalio.

„Ako umrem, barem želim popušiti svoju poslijednju cigaru!“ –izdahnuo je dim.

Duboko sam uzdahnuo.

„Let's do it!“ –pljesnuo je rukama.

Pogledao sam u njega i odjurio prema vratima. Udario sam ih nogom, pa su zalupila od zid, a udarac je odjeknuo tihim i pustim hodnikom. Pored mene su se stvorili Alexandria i Viktor, a onda sam čuo korake. Pogledao sam pred sobom i ugledao nekoliko vampira kako jure prema nama.

„Idi ju pronaći. Dolazimo čim njih sredimo!“ –rekao je Viktor.
„Sigutno ćete moći sami?“ –pogledao sam ih zabrinuto.
„Zaboravio si da smo pedeset godina stariji od tebe?!“ –uzvratila je Alexandria. „A sad idi prije nego promjenim mišljenje!“

Klimnuo sam glavom i otrčao odande unatoč tome što sam razmišljao o tome da im ostanem pomoći. U onom trenutku mi je samo Andrea bila važna i znao sam da ju moram pronaći, da se moram osigurati da je dobro, a osijećao sam još njen miris u zraku.

U jednom sam trenutku osijetio udarac. Udario sam od zid lupivši glavom, pa sam ošamučeno pogledao oko sebe i primjetio vampira kako mi se smiješka, pokazivajući mi očnjake. Krenuo je na mene, a ja sam se izmaknuo, udario ga šakom u glavi, a zatim ju okrenuo i slomio mu vrat.

Požurio sam u potragu na Andreu koja me vjerojatno nestrpljivo čekala. Znao sam da je bila hrabra, da vjerojatno Marcusu nije pokazivala strah, ali dobro sam znao da je vjerojatno bila prestrašena. Jedva sam čekao da Marcusu otkinem glavu i platim mu zbog svega što mi je učinio... pogotovo nakon ovoga što se dogodilo s Andreom.

Znao sam da mi se želio osvetiti jer sam nastavljao pitati za njega umjesto da sam ga pustio na miru. Razmišljao sam čak i o tome koliko sam glup bio kad nisam slušao druge kad su mi rekli da je bilo najbolje da sam odustao od svoje želje za osvetom. Andrea bi sada bila na sigurnom.

Osijetio sam miris njene krvi i kože iza vratiju pred kojima sam se zaustavio. Poslušao sam da li se netko nalazio u onoj prostoriji, zajedno s Andreom, ali nisam čuo zvukove. Odahnuo sam i pokušao otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Udario sam ih ramenom, jedanput, te ugledao Andreu kako leži na krevetu. Imala je zatvorene oči i bila je užasno blijeda, a ja sam šokirano gledao u nju.

„Andrea...“ –prišao sam joj.

Pomilovao sam joj lice nadajući se da će otvoriti svoje prekrasne smeđe oči, ali i dalje su bile zatvorene. Dok su mi ruke drhtale, krenuo sam opipati puls na njenom vrati. Odahnuo sam jer sam osijetio slabašne otkucaje srca. Znao sam da je još bila živa, da nije već postala jedna od nas.

Nježno sam ju podignuo sa kreveta pazivši da ju ne ozlijedim. Pogledao sam joj vrat koji je bio pun ugriza, poput njenih ruku. Imao sam osijećaj kao da gledam narkomane koji su živjeli po ulicu, a u meni se razvijao još veći bjes na Marcusa koji joj je udostojio nauditi.

„Nathe...“ –prošaptala je.

Spustio sam pogled i pogledao ju. Promatrala me poluotvorenih očiju. Vidjelo se, po njoj, da ih je jedva uspjevala držati otvorene, a ja sam prestao disati istog trenutka. Duša, ako sam ju uopće imao, me boljela što sam ju morao vidjeti u onakvom stanju.

„Ovdje sam.“ –poljubio sam joj čelo. „Idemo odavde, ok?“

Klimnula je glavom i duboko uzdahnula.

„Sve će biti u redu, dobro?“ –prošaptao sam.

Klimnula je glavom.

„Boli.“ –prošaptala je tiho, preplašeno dok su suze klizile niz njeno lice.

Pomilovao sam ga i obrisao ih dok sam ju polako nosio iz sobe. Čuo sam korake iza sebe, pa sam se naglo okrenuo i izvukao pištolj.

„Jebem ti!“ –viknuo je Viktor.

Zaklopio sam oči i duboko uzdahnuo.

„Malo mi je falilo da ti propucam čelo!“ –uzviknuo sam ljutito. „Gdje je Alexandria?“
„Rekla je da će se ona pozabaviti njima jer se još njih pojavilo.“ –odgovorio je. „Došao sam po vas!“

Spremio sam pištolj, a on je pogledao u nju.

„Je li dobro?“ –upitao me zabrinuto.

Odmahnuo sam glavom i pogledao u nju. Imala je zatvorene oči. Osijećao sam kako teško i duboko diše, pa sam znao da se njeno stanje pogoršava i da joj je hitno trebala medicinska pomoć.

„Ovuda!!!“ –čuo sam viku.

Raširio sam oči, a Viktor je pogledao iza sebe. Sjetio sam se dobro onog glasa; glasa muškarca koji je ubio moje roditelje, moju sestricu i od mene učinio čudovišta.

„Viktor, vodi ju odavde!“ –ispružio sam mu Andreu.
„Ali...“ –promrmljao je dok ju je primao u ruke.
„ODMAH!!!“
„Nathe...“
„Nathe...“ –čuo sam njen glas.

Pogledao sam u nju, a ona me prestravljeno promatrala. Skinuo sam prsten i stavio ga u ruke.

„Volim te.“ –rekao sam joj. „Zapamti to!“

Oblikovala je usta u slovo o, a ja sam joj utisnuo poljubac u čelo.

„Nathe, ne!“ –pokušala me zaustaviti svojom slabašnom, laganom rukom. „Molim te!“

Pogledao sam u Viktora koji me promatrao upitnim izrazom lica. Klimno je glavom i ubrzao odande dok sam ja gledao u Andreu koja me promatrala svojim umornim očima.

„NATHE!!!“ –proderala se.

Zaklopio sam oči i duboko uzdahnuo znajući da je ono možda bio poslijednji put da ju vidim. Pogledao sam ispred sebe kad sam čuo korake, a zatim se lagano osmijehnuo vidjevši Marcusa na početku hodnika.

„Dugo se nismo vidjeli, ha?“ –uzvratio sam.
„Poslijednji put kad smo se vidjeli, gledao si me uplašenim očima.“ –rekao je hodajući prema meni.

Nasmijao sam se.

„Život kojeg si mi ti uništio me dosta toga naučio!“ –nadodao sam.
„Ma daj, Nathaniel, život kojeg sam ti ponudio je puno bolji od ovog usranog u kojemu si odlučio živjeti!“ –podignuo je jednu ruku i odmahnuo njome. „Ne znaš što je pravi život u kojem možeš zauvijek živjeti!“
„Ne želim ga ni znati!“
„Zašto si me onda tražio?!“

Nasmijao sam se dok me on u tišini, ozbiljnog izraza lica promatrao. Iznenada sam se uozbiljio, udario ga šakom u glavu i skočio na njega kad je udario od zid. Uhvatio sam ga za vrat i nekoliko puta njime udario od zid stiskajući ga što sam jače mogao samo kako bih čuo da su mu se kosti slomile u mojim rukama.

Marcus, kao što sam i očekivao, nije želio popustiti, pa me zato udario nogom od trbuh i odbacio me od sebe, a kad se oslobodio, skočio je na mene odbacivši me kroz prozor. Osijetio sam kako staklo prolazi kroz moju kožu, vidio krv kako počinje teči sve dok nisam udario leđima od tvrdo tlo. Duboko sam uzdahnuo i nastavio ležati gledajući u tamno, zvijezano nebo sve dok nisam vidio kako Marcus skače i šakom prema meni.

Odmaknuo sam se u stranu. Rukom je udario od tlo i stvorio pukotine, a ja sam ga nogom udario od glavu i izvukao pištolj. Počeo sam pucati na njega dok se on smiješkao kao da nije osijećao bol.

„Koj' kurac...?!“ –uzvratio sam iznenađeno.

Nikad prije niti jedan vampir nije izdržao pod onim metcima i mojim pištoljem, ali on jest. Bio sam zbunjen, iznenađen zbog toga, pa sam šokirano gledao u njega držajući pištolj labavo u ruci.

„Imam oružje jače od tvog pištolja, Nathe!“ –podignuo je ruku, te sam ugledao srebrni prsten na njegovom srednjem prstu. „Pronašao sam osobu koja mi je napravila ovaj prsten i zbog kojeg me niti jedan metak, niti jedan vampir ili čovjek me ne može ubiti!“

Odmahnuo sam glavom i zapanjeno gledao u njega ne vjerovajući da sam bio tako blizu ubiti čudovište koje mi je uništio obitelj, cijeli život i želio ubiti moju curu, a da mu nisam mogao učiniti ništa.

Dignuo se sa poda, istog trena pojavio iza mene i uhvatio me snažno za vrat.

„Rekao sam ti da je bolje da se držiš podalje od mene...“ –prošaptao je, a zatim zario cijelu ruku u moje tijelo. „Ali ti me nisi želio slušati!“

Duboko sam uzdahnuo, a krv je počela kliziti iz mojih ustiju. Izvukao je ruku iz mog tijela, a istog trena sam kleknuo na koljena i prislonio ruku na otvorenu ranu. Pogledao sam u ruku koja je bila krvava, a pred očima mi se počelo magliti. Osijećao sam da polako umirem.

Andrea

„NATHE!!!“ –proderala sam se uplakano.

Klečio je na pod ni ne obračajući pozornost na mene. Pokušavala sam se istrgnuti Viktorovom stisku, ali nije popuštao.

„Viktor, jebem ti, pusti me, odmah!!!“ –vikala sam. „Pusti me! Ako me istog trena ne pustiš, mrzit ću te do kraja života!“
„Daj se smiri!“ –spustio me na pod. „Stoji ovdje, ok?“

Pogledala sam uplakano u njega, a zatim ponovno u Nathaniela čije je tijelo palo na pod. Viktor je odjurio odande, a ja nisam znala što bih trebala učiniti. Htjela sam biti uz Nathea, htjela sam vidjeti kako je, ali bojala sam se da bi me Viktor mogao zaustaviti. Pogledala sam gdje se on nalazio. Stao je iza Marcusa i počeo se hrvati s njime, a u onom sam trenutku odlučila potrčati k Natheu.

„Nathe?“ –kleknula sam kraj njega. „Nathe!“

Podignula sam nježno njegovu glavu i stavila ju na koljena. Imao je zatvorene oči. Njegova je brada bila krvava, pa sam spustila pogled na veliku, gadnu ranu koja mu je bila na prsima.

„Nathe, ljubavi...“ –šaptala sam dok sam ga nježno milovala po blijedom licu. „Molim te, otvori oči!“

Suze su klizile niz moje lice i padale na njegovom dok sam se ja u sebi molila da otvori oči, da bude dobro iako sam i sama znala da je bio u jako lošem stanju. Podignula sam pogled i primjetila da je Viktor drži u ruci Marcusuvu ruku dok je ovaj drugi bijesnio na njega. Okrenuo mu je glavu, a Marcusuvo beživotno tijelo je ležalo pred njime.

Odmahnula sam glavom i ponovno pogledala u Nathea koji je polako gubio blijedoliko lice i počeo se pretvarati u prah pred mojim očima.

„Nathe?!“ –šokirano sam gledala kako nestaje. „Nathe, ne!!! Ne, Nathe, molim te!“
„Andrea...“ –Viktor se stvorio kraj mene.
„Nathe!!!“
„Andrea, molim te!“
„PUSTI ME!!!“

Duboko je uzdahnuo dok sam ja u rukama držala Nathanielov pepeo. Proderala sam se i prislonila ruke na licu jecajući. Viktor me snažno zagrlio, a ja sam prislonila glavu na njegovim prsima i jecala. Osijećala sam kako mi se srce slama, kako umirem zajedno s njime.

„Ako želiš...“ –šapnuo je Viktor. „Mogu učiniti da zaboraviš na sve... Da zaboraviš na ono što ti se dogodilo, da zaboraviš na Nathea....“

Nekoliko mjeseci kasnije

Trčala sam šumama što sam brže mogla gledajući pažljivo oko sebe ne bih li slučajno uočila ono čudovište između stabala. Svako toliko bih, u svojoj blizini, čula pucketanje grančica pod nečijim korakom, a ja sam bila dovoljno pažljiva da napravim zvuk kako me on ne bi primjetio.

Čula sam zvuk točno iza sebe, okrenula se i upucala ga. Zasiktao je na mene i počeo bježati u središtu šume, ali znala sam da bi se svakog trena mora zaustaviti zbog toga što bi srebrni metci trebali početi djelovati.

Laganim sam korakom krenula za njime znajući da nije mogao otići daleko. Kao što sam i pretpostavila, vidjela sam ga nagnutog na stablo. Teško je disao, gledajući ispred sebe i držajući se za ranu koja je krvarila na prsima.

Prišla sam mu, stavila čizmu na ranu, a on je još više zasiktao na mene pokazivajući mi velike očkanje. Osmijehnula sam mu se, izvukla Nathanielov pištolj iz džepa i prislonila ga u njegovo čelo.

„Reci bok mom malenom prijatelju!“ –uzvratila sam.

Pucanj, kad sam pritisnula okidač, je odjeknuo tihom, prostranom šumom.

The end