Andrea

Šetala sam se po šumi zajedno sa Simbom. Svako toliko bih čula zvukove oko sebe, pa bi me jeza prošla, ali pokušavala sam ne razmišljati o onome što se događalo oko mene, što se moglo nalaziti u mojoj blizini.

Iznenada sam čula zvuk točno iza sebe, pa sam se okrenula kako bih vidjela što me to pratilo. Šokirala sam se i ukipila na mjestu kad sam vidjela vampira. Njegovo naborano čelo i šiljasti zubi su me uplašili toliko da nisam više mogla disati.

Krenuo je prema meni, ali u istom trenutku se pretvorio u prah, a vjetar ga je odnio odande. Šokirano sam gledala u muškarca plavih očiju koji je držao uperen pištolj u mene. spustio je ruku, napravio korak naprijed i mogla sam dobro vidjeti o kome se to radilo: Nathanielu. Raširio je svoje oči dok sam ih ja fiksirala.

„Nisi ništa vidjela. Nećeš se sjećati što se dogodilo u proteklih nekoliko minuta, jasno?“ –rekao je.

Istog trenutka sam se probudila derajući se. Osjetila sam kako mi se znoj slijeva niz lice, a srce je ubrzanije kucalo.

Vrata su se naglo otvorila, a svijetlo upalilo. Pogledala sam u njih i na pola otvorila oči pošto mi je svjetlost zasmetala. Vidjela sam pospanu Erin na ulazu, pa sam pogledala u sat i shvatila da je bilo tri i petnaest.

„Imala si noćnu moru?“ –upitala me zijevajući.

Klimnula sam glavom.

„Sve je u redu?“ –upitala me.
„Ne brini se za mene.“ –osmjehnula sam se. „Nisam više dijete za koje se trebaš brinuti!“
„I dalje si moja mlađa sestra.“
„Laku noć, Erin. Naspavaj se!“
„Laku noć, Andrea!“

Nasmiješila sam joj se, a ona je ugasila svijetlo i zatvorila vrata. Duboko sam uzdahnula, prislonila glavu na jastuk i okrenula se prema prozor. Zamalo sam se izderala kad sam vidjela siluetu čovjeka na terasi. Srce mi je ubrzano kucalo jer sam znala da je to bio Nathaniel, ali nisam znala što je ponovno želio od mene.

Dignula sam se sa kreveta, duboko uzdahnula i stavila majicu dugih rukava na sebi kako se ne bih prehladila. Noći su inače bile užasno hladne u Salemu, kad je jesen počinjala, pa sam znala da bi mi moglo biti hladno kad otvorim vrata. Prišla sam im i, kao što su moje pretpostavke bile točne, Nathe je bio ondje.

„Što radiš ovdje u sred noći?“ –upitala sam se prekriživši ruke na prsima.
„Želim pričati s tobom.“ –odgovorio je kao da mu nekoliko sati prije nisam ponovila više puta da ne namjeravam razgovarati s njime.
„Jesi li mi ti izbrisao pamćenje?“

Oblikovao je usta u slovo o.

„Kako...“ –započeo je.
„Jesi li ili nisi?!“ –upitala sam ga ljutito.

Skrenuo je pogled. Nije morao govoriti na moje pitanje jer je već to učinio tako što je maknuo pogled s mene.

„Bilo je za tvoje dobro.“ –prošaptao je.
„Jebi se, Nathe!“ –zakolutala sam očima i krenula zatvoriti vrata, ali zaustavio ih je.
„Hoćeš li me pozvati unutra?“
„Zašto bih?“
„Jer želim na miru razgovarati, želim ti sve ispričati, a ne mogu ući ako me ti ne pozoveš.“
„Odlično.“
„Pozivaš me?“
„Ne! Odlazi! Ne želim te nikada više vidjeti, jasno?! Nestani iz mog života i pusti me na miru.“

Promatrao me tužnim i razočaranim izrazom lica.

„Stvarno to želiš?“ –upitao me nesigurno.
„Da!“ –odgovorila sam mu odlučno.

Klimnuo je glavom, a ja sam pogledala u stranu.

„Onda će to tako i biti.“ –rekao je, a kad sam pogledala ispred sebe, njega više nije bilo.

Zakoračila sam na terasu i pogledala oko sebe, a njega nigdje nije bilo. Zapuhao je jak vjetar, pa sam se obgrnula majicom i, duboko uzdahnuvši, se nagnula na zid. Podignula sam pogled u nebo. Imala sam osjećaj da bi svakog trena mogla pasti kiša jer je sijevalo i grmjelo. Osjećala sam se pomalo prazno.

***

Izašla sam nevoljno iz automobila kojeg sam parkirala na školsko parkiralište. Pogledala sam oko sebe, a Nathanielovog Jeepa još nije bilo. Bila sam začuđena zbog toga pošto je inače uvijek bio ondje prije mene, ali mislila sam da je možda prespavao. Odmahnula sam glavom jer nisam znala zbog čega sam se obazirala na njega kad više nismo bili skupa.

„Andrea!“ –Willow je žurila prema meni.
„Hej.“ –pozdravila sam ju nasmiješeno.
„Zar Nathe i ti više niste skupa?“
„Kako znaš?“
„On mi je rekao.“

Zbunjeno sam pogledala u nju.

„On?“ –ponovila sam kao da nisam razumjela. „Gdje je on sada?“
„Ne znam. Bio je ovdje desetak minuta, pa nestao!“ –slegnula je ramenima.

Klimnula sam glavom i pogledala u drugu stranu.

„Što je bilo? Povrijedio te? Bio je loš prema tebi?!“ –upitala me. „Reci mi da ga mogu zadaviti!“
„Ništa.“ –odmahnula sam glavom i prošla kraj nje. „Nismo jedno za drugo i to je to!“
„Do jučer to nisi govorila.“
„Jučer sam to otkrila, pa što, ha?!“

Zbunjeno je gledala u mene, a ja sam odmahnula glavom i prošla kraj nje. Bilo mi je žao što sam povisila ton na nju, ali bila sam nervozna – naravno, to nije bila izlika. Vidjela sam Kolea kako mi prilazi, pa sam stala.

„Čuo sam da je Nathe podignuo papire iz škole. Ispisao je!“ –rekao je.

Šokirano sam gledala u njega.

Nathaniel

Otvorio sam škrinju u kojemu su bile boce krvi. Podignuo sam frižider i počeo stavljati boce u njega kako se krv ne bi pokvarila dok se budem vozio. Izvukao sam jednu bocu prije nego sam zatvorio frižider i popio ju penjajući se stepenicama na kat.

Uzeo sam sve što mi je bilo potrebno. Namještaj i ostale kućne potrepštine sam ostavio ondje, naravno, jer mi to nije trebalo. Imao sam dovoljno novaca da mogu kupiti novu kuću ili stan sa svime unutra jer su mi roditelji bili bogati. Uzeo sam samo stvari koje su mi bile potrebne, a i dalje sam imao osjećaj da ne bih trebao otići odande.

Naravno, trebao sam poštovati Andreinu odluku i to da me više nije htjela vidjeti. Nisam ni sumnjao da bi me ona htjela uz sebe nakon što je otkrila da sam čudovište. Nisam želio ostati u Salemu znajući da me ona mrzila, da me nije htjela viđati više, pa sam odlučio otići kako bi joj bilo bolje.

Spustio sam pogled na svoj prst na kojemu je bio i prsten. Htio sam ga skinuti više puta onog jutra jer je vani bilo jako sunce i znao sam da bih okončao svoj prokleti život, ali sjetio sam se da sam se morao osvetiti zbog ubojstva svoje obitelji. Jedino me još to držalo na “životu“.

Zatvorio sam vrata kuće i spustio niz stepenice. Otvorio sam gepek i stavio frižider na svoje mjesto, kraj putnih torbi. Duboko sam uzdahnuo i zatvorio ga, te pogledao prema Andreinoj kući. Odmahnuo sam glavom, otvorio vrata i sjeo na svoje mjesto, a radio se odmah upalio.

It's like one step forward and two steps back
No matter what I do you're always mad
And I, I can't change your mind
I know it's like trying to turn around on a one way street
I can't give you what you want
And it's killing me
And I, I'm starting to see
Maybe we're not meant to be

Nadureno sam pogledao ispred sebe jer me ona pjesma podsjeća na Andreu i sebe. Stisnuo sam gas i izašao iz dvorišta.

Sretan rođendan Patricia! Sve najnajnaaaajjjjjjjjjjbolje!! < 3

P.S. Ako netko vidi ovaj post prije nego sam mu javila; ispričavam se. Namjestila sam ga popodne da se objavi točno u ponoć jer sam išla vani, a ne znam kad ću se vratiti. XD