Andrea

Pjevušeći sam se spustila niz stepenice. Bila sam vesela od samog jutra, a to mi se jako sviđalo. Znala sam, tj. nadala se da mi nitko i ništa neće upropastiti dan jer sam obožavala buditi se sretno i htjela sam se tako osjećati do kraja dana.

„Sretna od samog jutra?“ –Justin je iznenađeno izašao iz kuhinje.
„A-ha!“ –klimnula sam glavom.
„To je lijepo, ali čudno vidjeti. Inače imaš izraz lica kao da nas želiš zadaviti!“
„Oh, ma sutra ću biti takva. Ne moraš se brinuti da je ona Andrea nestala!“
„Ah, već sam se pribojavao!“

Osmijehnula sam se, a on mi je namignuo i izašao iz kuće. Pretpostavila sam da je odlazio na posao. Ušla sam u kuhinju u kojoj je bila Erin. Primjetila sam da Molly nije bilo u sjedalici.

„Gdje je Molly?“ –upitala sam ju.
„Spava.“ –odgovorila je. „Mislim da bi se uskoro trebala probuditi.“
„Čudno... Inače se budi prije mene!“
„Nije dobro spavala preko noći.“

Klimnula sam glavom i stavila kavu u šalicu. Smješala sam mlijeko i šećer u nju, te ju podignula sa stola. Pozvala sam gestom ruke Simbu kako bi me pratio i pustila ga malo u dvorište dok sam još bila kod kuće.

Otvorila sam vrata, a moj je pas istrčao iz kuće. Nagnula sam se na zid, popila gutljaj kave i pogledala u daljini. Iz mog se dvorišta vidjela Nathanielova kuća. Sinoć sam ga odbacila kući nakon što smo neko vrijeme proveli u šumi, pa sam doznala i da je živio u mojoj blizini.

Osmijehnula sam se sjetivši se večeri provedene s njime. Nadala sam se samo da je shvatio da nisam bila umišljena, da nisam bila ono što je mislio o meni iako... nisam znala zbog čega me toliko zanimalo njegovo mišljenje.

Nathaniel

Stajao sam kraj prozora i gledao u Andreu koja je stajala ispred kućnog praga, gledajući u psa koji je trčao po dvorištu. Nisam znao što mi je bilo, zbog čega sam duže vremena stojao na istom mjestu i gledao u nju bez prestanka, bez da sam niti jednom trepnuo ili pogledao u drugu stranu.

Sinoć mi je bilo ugodno s njome u šumi. Dugo nisam onako uživao u nečijem društvu, pogotovo u ženskom. Nije bila djevojka za koju sam ju smatrao. Bila je draga, nježna i mirna; u prijevodu – totalna suprotnost od cure koju sam ja vidio. U onom trenutku, iskreno, nisam znao da li sam krivo vidio ili sam ju krivo procjenio zbog toga što me iritiralo to što me nije primječivala.

Lagano sam se osmijehnuo sjetivši se da nisam mogao spavati cijelu noć jer sam, ponovno, razmišljao o njoj. Laganim korakom sam se udaljio od prozora jer je bilo vrijeme da krenem u školu. Izašao sam iz kuće i spustio niz stepenice. Auto me već čekalo u dvorištu, pa sam otvorio ogradu gumbom. Ušao sam u Jeep i okrenuo kljuć upalivši radio.

***

Parkirao sam se u školsko parkiralište, izašao iz auta i pogledao oko sebe. Primjetio sam da mi netko maše iz daljine, pa sam se osmijehnuo ne vjerovajući da je Andrea došla u školu prije mene. Pretpostavio sam da je otišla kraticom jer je mene gužva uhvatila na cesti, a čekanje me inače iritiralo pa me njena pojava oraspoložila.

Zalupio sam vratima, namjestio naramenicu torbe, a ona se gurala između učenika koji su hodali poput stado ovaca između parkiranih automobila. Krenuo sam prema njoj, laganim korakom, pa smo se susreli na sredini.

„Hej...“ –osmijehnula mi se.

Tek sam u onom trenutku shvatio koliko je zapravo prekrasan osmijeh imala. Njene smeđe oči gledale su me svijetlucajući. Moram sam priznati sam sebi da sam se osjećao kao nikad prije.

„Hej...“ –uzvratio sam.
„Jel' je to meni nešto promaklo ili?“ –čuo sam ženski poznati glas.

Andrea i ja smo pogledali u stranu, a Willow je iznenađeno gledala u oboje. Trepnula je nekoliko puta čekajući da nas dvoje odgovorimo na njeno pitanje. Osmijehnuo sam joj se, te namivnuo Andrei i prošao kraj njene prijateljice.

Andrea

Iznenadilo me to što je Nathe odmah otišao, čim se Willow pojavila, pa sam zbog toga i gledala zamišljeno, u tišini za njime.

„Andrea?“ –Willow me prekinula.

Pogledala sam ju upitnim izrazom lica.

„Promaknulo mi je nešto, jelda?“ –upitala me.

Nasmiješila sam joj se, namjestila naramenicu torbice i prošla kraj nje gledajući u Nathaniela kako se penje stepenicama prema ulazu. Svako toliko bi se okrenuo i vidjela bih osmijeh na njegovom licu, pa zbog toga moj nije silazio sa mojega. Čula sam korake iza sebe i, krajičkom oka, ugledala svoju najbolju prijateljicu kako se istog trena stvorila pored mene.

„Čekam odgovore, Andrea.“ –uzvratila je.
„Što želiš znati?“ –upitala sam otvarajući vrata.
„Kako to da ste vas dvoje pričali i gledali se onim patetičnim osmijehom na licu nakon što te jučer rasplakao?“
„Otišla sam se malo smiriti u šumu, on je došao ondje i pričali smo. To je sve!“

Klimnula je glavom.

„Izgleda prilično zagrijan za tebe.“ –rekla je.
„Ma daj, ne pričaj gluposti!“ –zakolutala sam očima i mahnula kosom jer mi je prekrila oči.

Willow mi se lagano osmijehnula, a ja sam otključala vrata ormarića. Stala je kraj mene kako bi pričekala da uzmem samo potrebne stvari za prvi školski sat.

„Misliš?“ –pogledala sam u nju upitnim izrazom lica.
„Što?“ –zbunjeno je podignula obrvu.

Mahnula sam rukom i zatvorila ormarić.

„Nije važno.“ –odgovorila sam i krenula niz hodnik.
„Andy!“ –začula sam Koleov glas.

Zakolutala sam očima i pogledala u Willow koja je hodala kraj mene. Pogledala me upitnim izrazom lica. Vjerojatno me željela pitati hoću li stati ili ne, a ja sam odmahnula glavom i pogledala ispred sebe. Nisam znala što se s njime u poslijednje vrijeme događalo, ali neprestano je tražio od mene da pričamo, da je došlo vrijeme da budemo prijatelji i nije shvaćao, ili nije želio, da ja ne namjeravam biti prijateljica s nekime koji me jako povrijedio.

„Andy!“ –Kole me uhvatio za ruku.

Stala sam i ljutito ga pogledala.

„Što je?“ –zakolutala sam očima.
„Možemo razgovarati?“ –upitao je.
„Kao i poslijednjih petnaest puta...“ –uzdahnula sam. „Odgovor ostaje ne!“
„Molim te, Andy!“
„Koliko ti se puta treba reći, ha?! Jesi li ti gluh, glup ili što?! NE, ne, ne, ne i NE!!!“

Ispustio je moju ruku.

„Hvala!“ –zakolutala sam očima i udaljila se od njega.
„Andrea, možda bi...“ –zaopočela je Willow, ali znajući što je željela reći, podignula sam ruku kako bih ju zaustavila.

Uzdahnula je i odmahnula glavom dok sam ja nadureno ulazila u učionicu. Pogledom sam prošla po njoj i osmijehnula se vidjevši Nathaniela za stolom. Gledao je zamišljeno u bilježnicu, a ja sam se uputila za svojim stolom.

Nathaniel

„Kole i ti niste ostali u dobrim odnosima?“ –upitao sam ju.

Podignula je pogled prema meni, zakolutala očima i pogledala pred sobom.

„To sigurno znači da niste.“ –zahihotao sam se.

Mahnula je rukom, pustila Simbu sa lanca i nastavila hodati kraj mene u tišini. Vani je bila lijepa, vendra i zvijedana noć. Nije bilo hladno, već ugodno jer je toplina polako nestajala, a hladnije se vrijeme vračalo. Više sam preferirao kišu i vjetar nego sunce i pakleno vrijeme. Obožavao sam sjediti kod kuće, slušati kišu kako pada i uz to i grmljavinu kako odjekuje. Obožavao sam nevremena.

„Ide mi na živce!“ –promrmljala je.
„Tko?“ –zbunjeno sam pogledao u nju.
„Kole. Zahtjeva da budemo prijatelji nakon što me prevario! Nisam takva budala.“
„Razumijem da si još povrijeđena, ali...“
„Nisam povrijeđena jer mi više nije stalo!“
„Reklo bi se da jesi kad mu još nisi oprostila!“
„Nisam povrijeđena!“
„Nego što si?!“

Oblikovala je usta u slovo o, a ja sam stao i prekrižio ruke na prsima čekajući da mi odgovori na pitanje. Morao sam priznati da mi se neugodan osjećaj stvorio u trbuhu dok sam čekao. Razmišljati o tome kako ona i dalje pati za bivšim, koji je usput bio kreten, nije bilo nimalo ugodno.

„Ne mogu vjerovati osobi koja me povrijedila.“ –uzdahnula i pogledala u stranu. „Ne znam zbog čega sam mu uopće vjerovala. Davno sam sama sebi obećala da ću samo sebi vjerovati!“
„Zašto?“ –upitao sam ju sa zanimanjem.

Osmijehnula mi se.

„Nemam volje pričati o tome.“ –objasnila je i nastavila hodati dalje.
„Mene zanima!“ –požurio sam za njom.
„Ne pričam baš o tome ni sa kime; pa čak ni sa Will. Ne znam zbog čega bi bilo drugačije da razgovaram s tobom!“

Oblikovao sam usta u slovo o.

„Vrijeme je da idem doma. Već dosta dugo sam vani, a Erin bi me mogla nazvati!“ –rekla je.
„Zašto mi ne želiš reći?“ –uzvratio sam.

Odmahnula je glavom.

„Ne odustaješ?“ –osmijehnula se.
„Nikada!“ –nacerio sam se. „Uz to, put do tvoje kuće nije baš kratak, pa bih te nastavio nagovarati da mi kažeš sve dok ne priznaš!“

Zahihotala se.

„Tata je poginuo kad mi je bilo šest godina. Mama se ubila kad mi je bilo šest godina jer nije mogla živjeti bez njega!“ –rekla je. „Obećala je, kad je bila mala, da me nikada neće pustiti, ali jest. Zbog toga ne mogu vjerovati ljudima! Koleu jesam jer smo dugo bili prijatelji, ali... Eto... Krivo sam povezala stvari!“

Promatrao sam ju u tišini. Znao sam dobro kako je to izgubiti nekoga do koga ti je stalo samo što je meni bilo tada osamnaest godina, a ona bila još curica.

„I to je cijela priča.“ –nadodala je.
„Znam kako ti je.“ –rekao sam i pogledao ispred sebe nastavljajući hodati prema njenoj kući.
„Znaš? Doista?“
„Izgubio sam roditelje i mlađu sestru na isti dan.“
„Nathe, oprosti... ja... nisam znala...“
„U redu je.“ –zamišljeno sam pogledao pred sobom.

Rukom sam prošao preko vrata prisjetivši se kako me onaj prokleti vampir ugrizao i pretvorio u jednog od njih. Prisjetio sam se kako me natjerao gledati obitelj kako umire. Osijećao sam se tako... bespomoćno.

Osijetio sam dodir na svojoj ruci, pa sam pogledao u stranu i vidio Andreu kako me promatra svojim prekrasnim očima. Izvukao sam svoju ruku i prislonio ju na njenu, a naši su se prsti isprepletali.

Spustili smo ruke, a ja sam ju privikao bliže sebi. Drugom rukom sam nježno prošao preko njenog lica, prošao prstima kroz njenu prekrasnu, savršenu, dugu smeđu kosu i prislonio svoje usne na njenim jer su me užasno mamile. Začudo, uzvratila mi je nježno, a onda me prekinuo zvuk kojeg sam čuo iza nje.

Pogledao sam iza nje i pokušao ustanoviti što sam čuo.

„Što je bilo?“ –prekinula me.

Nastavio sam gledati u šumu pozorno slušajući zvukove. Čuo sam pucketanje pod nečijim koracima i pokušao namirisati zrak, ali nisam mogao ustanoviti čiji miris sam osijećao. Postao sam nervozniji jer me zanimalo što se ondje skrivalo, pogotovo jer se Andrea nalazila kraj mene. Nisam želio da joj ponovno moram izbrisati pamčenje.

„Nathe?!“ –nastavila je.

Kako sam čuo korake sve bliže, povukao sam ju sa strane fiksirajući grmlje koje se treslo. Nisam mogao vidjeti što se ondje skrivalo jer je sve bilo tamno, a nisam bio mačka već vampir, pa nisam mogao dobro vidjeti u tamnim mjestima.

Iznenada je Simba istrčao vani, a ja sam odahnuo.

„Uplašio si se Simbe?“ –Andrea se nasmijala, te pomilovala psa koji je veselo potrčao k nama.

Osmijehnuo sam se i pogledao u šumu. Nadao sam se da neću nailaziti na vampire kad budem bio u njenoj blizini jer nisam želio da otkrije što sam i znao sam da ne bih bio usredotočen na ubijanje jer bih trebao zaštititi nju.

„Idemo?“ –upitala me.

Klimnuo sam glavom.