Mlada djevojka, osamnaestih godina, šetala se šumom zajedno sa svojim zlatnim retriverom. Koliko god se bojala šume u ono doba večeri, njen pas bi ju uvijek vukao duboko u šumu. Nije znala zbog čega, ali Simbu je uvijek privlačila šuma. Naravno, nije mogla vući psa odande jer je bio puno jači od nje i, svaki put kad bi se prepirala s njime, izgubila bi tako što bi pala na pod; po mogučnosti u blatu, a nije željela da se to dogodi i one večeri.

Namjestila je smeđi pramen kose, koji joj je padao preko lica, kako bi mogla vidjeti pred sobom. U slijedećem trenutku je čula zvukove oko sebe, pa je zastala i, krajičkom smeđeg oka, pogledala u stranu. Simba je također zastao i pogledao oko sebe. Čula je režanje, pa ju je počeo vuči prema mjestu sa kojeg su dopirali zvukovi. Srce joj je luđački tuklo jer je bila preplašena i nije znala što bi ju ondje moglo dočekati.

Njen je pas skočio u grmlje, a iz njega je poskočila narančasta mačka koja je zasiktala, zbog čega se Andrea izderala. Njen je urlik odjeknuo pustom šumom, a mačka je potrčala od njih dok je Simba lajao za njime.

„Prestani!“ –viknula je psu, a zatim odmahnula glavom.

Simba je zacvilio, nekoliko puta licnuo jezikom i sjeo kraj nje. Djevojka je duboko uzdahnula, prislonila ruku na prsima i osjećala kako joj je ubrzano srce kucalo. Odmahnula je glavom i povukla psa sa sobom. Čvrsto je odlučila da je najbolje izaći iz one šume prije nego se slijedeći put uplaši vlastite sjene.

Čula je glasove: muški i ženski, te njihove smijehove koji su odjekivali u njenoj blizini. Stala je i zamišljeno gledala ispred sebe jer joj je muški glas bio pomalo poznat. Naravno, unatoč tome što se bojala biti na onom mjestu, jako ju je zanimalo zbog čega joj je onaj glas bio užasno poznat.

Prišla je stablu iza kojeg se vidjelo svijetlo, a zatim ugledala automobil svog dečka. Pogledala je u stranu i vidjela ga u društvu crvenokose djevojke. Stajala je umipljeno na mjesto, gledajuči i čekajući njegov korak. Neprestano se pitala što će učiniti i zbog čega je bio sam sa nepoznatom curom, a onda joj je njegova kesta pokazala što je radio ondje. Povukao je djevojku k sebi i stravstveno ju poljubio skidajući majicu s nje.

Andrea je znala da ne može biti ondje. Nije htjela biti ondje i gledati ono što je radio inače s njome. Naravno, razmišljala je čak i o tome da ga odmah napadne, ali znala je da to u ničemu neće pomoći. Okrenula se i, laganim korakom, udaljila odande. Začudo, nije plakala. Suze jednostavno nisu dolazile na njene oči, a njoj je bilo svejedno. Davno je izgubila želju i volju za plakanjem, prema tome... ostala je ravnodušna iako se nije osijećala najbolje.

Koračala je šumom razmišljajući kojim bi se putem mogla vratiti doma. Odlučila je otići onim dužim, pošto je krači bio na drugoj strani šume, a nije namjeravala prilaziti mjestu na kojemu se njen bivši dečko zabavljao. Dobro, on još nije znao da joj je bio bivši, ali bila je sigurna da će mu to kasnije ili sutra pokazati.

Ponovno je čula zvukove iza sebe, pa je stala i pogledala uokolo. Spustila je pogled u Simbu koji ju je pogledao svojim velikim, umiljatim, crnim očima. Slegnula je, okrenula se i nastavila hodati dalje, ali oni su svukovi sada bili sve bliži i bliži njoj.

Okrenula se naglo i ugledala nepoznatog muškarca pred sobom. Promatrao ju je svojim tamnim, smeđim očima dok je ona pomalo preplašeno gledala u njega. Pokušala je nešto nešto reći, ali previše se bojala, previše je bila ukočena da bi riječi izašle iz nje. Iznenada je muškarac otvorio naglo usta, a ona je ugledala šiljaste, velike očnjake.

„Koj' kur...“ –prošaptala je u šoku.

Stvorenje je krenulo prema njoj, a zatim se čuo tihi pucanj. Muškarac se pretvorio u prah koji je putovao zrakom, a ona je ugledala drugog dečka nedaleko od sebe, koji je držao pištolj uperenog u nju. Obliklovala je usta u slovo o, osijetila kako joj noge počinju klecati, a zrak polako nestajati. Pojavio se ispred nje, uhvatio ju čvrsto za ramena i nagnuo od stablo dok je Simba lajao. Pogledala ga je ravno u plave, velike oči koje su se iznenada raširile.

„Nisi ništa vidjela. Nećeš se sječati što se dogodilo u proteklih nekoliko minuta, jasno?“ –rekao je.
„Jasno.“ –rekla je.

Klimnuo je glavom i iznenada nestao, a Andrea je zbunjeno pogledala oko sebe ne shvačajući što se događalo i zbog čega se nalazila nagnuta na stablu.