Nathaniel

Sjedio sam na stolici, nedaleko od Andree koja je sjedila na krevetu i gledala se u ogledalo. Da sam imao srce ono bi sada luđački tuklo, ali umjesto toga sam drhtao od nervoze nakon što mi je do mozga došlo što sam učinio. Tek kad sam vidio njeno preplašeno lice, kad sam vidio krv kako kliže niz njeno grlo... shvatio sam što sam činio.

Andrea je krajičkom oka pogledala u mene. Imala je flaster na mjestu na kojemu sam ju ugrizao, kako bi spriječili krv da i dalje curi. Lagano mi se osmjehnula dok sam ja i dalje gledao u nju ozbiljnim izrazom lica.

„Ne vidim što je tu smiješno.“ –dignuo sam se sa stolice, prišao prozoru i prekrižio ruke na prsima.
„Dobro sam, Nathe.“ –dignula se sa kreveta.
„Ne približavaj mi se!“ –stavio sam ruku ispred nje.
„Daj, Nathe, ne glupiraj se.“ –maknula je ruku i prišla mi.

Napravio sam nekoliko koraka unazad, a ona je zakolutala očima.

„Što je sada?“ –odmahnula je glavom. „Izbjegavat ćeš me?“
„Možda bi to bilo najpametnije.“ –odgovorio sam joj ozbiljnim glasom.
„Nathaniel, nisi me ozlijedio!“
„Mogao sam!“
„Ali nisi.“

Uhvatio sam ju za ramena, okrenuo i nagnuo od zid.

„Ne – znaš – što - sam – osjećao!“ –rekao sam ljutito dok me ona gledala začuđenim izrazom lica. „Dok sam pio tvoju krv... htio sam ju cijelu popiti! Previše je ukusna da bih izdržao kraj tebe, a ti bi mogla biti u opasnosti tada!“
„Ne bojim te se!“ –uzvratila je.

Odmahnuo sam glavom.

„Molim te, odlazi.“ –stvorio sam se kraj vratiju i otvorio ih.
„Nathe...“ –započela je.
„Molim te, Andrea!“

Odmahnula je glavom, podignula svoje stvari sa kreveta i prošla kraj mene razočaranim izrazom lica. Zalupio sam vratima, rukom udario od zid, te napravio rupu u njemu. Čuo sam udarac glavnih vratiju, pa sam prišao prozoru i vidio Andreu kako izlazi iz dvorišta ubrzanim korakom. Duboko sam uzdahnuo, okrenuo se i ugasio svijetlo. Bacio sam se na krevet i nervozno lupao nogom od drveni dio. Bio sam bijesan na sebe što sam si dopustio da joj se približim toliko jer sam morao pretpostaviti da bih ju mogao ozlijediti.

Andrea

Nikoga nije bilo kod kuće. Erin mi je popodne rekla da Jaremy, Holly i ona odlaze kod Jaremyevih prijatelja s posla na jednu večer i da se vračaju tek sljedeći dan, pa sam morala ostati sama. Naravno, to mi nije smetalo. Htjela sam ostati s Nathanielom cijelu noć, ali nisam mu ništa ni stigla reći jer me potjerao iz kuće.

Simba je veselo potrčao k meni, pa sam ga pomilovala i popela se na kat jer sam htjela otići na spavanje. Nadala sam se da će Nathe biti raspoloženiji ujutro, kad se budem naspavao. Nisam ga krivila zbog onoga što se dogodilo.

Jest da nije bilo nimalo ugodno osjećati njegove očnjake u svoje grlu, ali vjerovala sam mu da me neće ozlijediti i nije. Njega je to pogodilo više nego mene, a nije želio povjerovati kad sam mu rekla da ga se ne bojim i da me nije ozlijedio.

Ušla sam u sobu i zatvorila vrata, te skinula odjeću sa sebe kako bih obukla pidžamu. Čula sam, onda, mobitel vibrira, pa sam skočila na krevet i pala na pod pošto se on nalazio na noćnom ormariću, kraj prozora. Zajaukala sam jer sam udarila rukom od krevet, ali podignula sam mobitel i vidjela da me Willow zove.

„Reci.“ –uzvratila sam dizajući se sa poda.
„Pa dobro, gdje si ti do sada?!“ –upitala je nervozno. „Već te nekoliko sati pokušavam dobiti i malo mi je nedostajalo da alarmiram predsjednika da te pronađe!“

Nasmijala sam se.

„Ne vidim što je tu tako smiješno!“ –proderala se. „Odgovori mi!“
„Bila sam kod Nathea.“ –odgovorila sam.
„Nathea? Zar niste vas dvoje prekinuli?“
„Pa... Pričali smo i pomirili se.“

Zašutjela je.

„Will?“ –prozvala sam ju kako bih se osigurala da nije linija pala.
„Još sam ovdje.“ –rekla je. „Zar nisi jutros govorila da niste jedno za drugo?“
„Posvađali smo se. Ljudi u naletu bijesa kažu nešto što ne misle.“
„Točno.“
„Hej, Will, pozdravljam te sada. Pospana sam, pa se vidimo sutra, u redu?“
„Dobro. Laku noć, Andrea!“
„ 'noć.“ –spustila sam slušalicu i stavila mobitel na noćni ormarić.

Dignula sam se sa kreveta kako bih obukla pidžamu. Svako toliko bih pogledala u prozor u nadi da ću ondje vidjeti Nathaneovu siluetu kao prethodne noći, ali nažalost – njega ondje nije bilo.

***

Kad sam nazvala Nathaniela na mobitel, bio je ugašen. Nisam mogla proći pored njegove kuće jer mi ona nije bila usput za školu, a zakasnila bih da sam otišla onuda. Nisam smjela zakasniti jer bi me Erin inače zadavila, a ne bih mogla ništa izmisliti pošto me nazvala točno u sedam i pol kako bi se osigurala da sam bila spremna za školu.

Doista sam se nadala da će me Nathe dočekati u školsko dvorište i da mu je mobitel bio ugašen iz glupog razloga. Bila sam zabrinuta zbog njegovog ponašanja. Bojala sam se da bi se mogao drugačije ponašati prema meni ili pak nestati kao što je to jučer učinio, zbog onoga što se sinoć dogodilo.

Ušla sam u školsko parkiralište i parkirala se na prvo slobodno mjesto. Odmah sam izašla iz auta, te pogledala oko sebe ne bih li slučajno vidjela njegov Jeep. Srce mi je ubrzano kucalo kad sam shvatila da ga nema nigdje, a približava se vrijeme nastave.

„Andy!“ –čula sam Koleov glas.

Okrenula sam se i vidjela ga odmah iz sebe.

„Hej.“ –pozdravila sam ga. „Jesi li vidio Nathea možda?“

Podignuo je zbunjeno obrvu i promatrao me iznenađenim pogledom.

„Što je?“ –upitala sam zbunjeno.
„Zar niste prekinuli?“ –uzvratio je.
„Opet smo skupa!“
„Što je s onim: nismo jedno za drugog?“
„Što je ovo?! Nitko ne želi da smo skupa?!“
„Nije to, nego...“
„Zaboravi!“

Zbunjeno je podignuo ruke i odmaknuo se u stranu, a ja sam nervozno prošla kraj njega. Sve je počinjati živcirati zbog toga što nigdje nisam mogla naći Nathea i bojala sam se najgoreg.

„Andrea, čekaj!“ –vikala je Willow.

Stala sam i pričekala ju da mi priđe.

„Nešto si nervozna?“ –upitala me.
„Ne ispituj, molim te.“ –zakolutala sam.
„Opet si se posvađala sa Natheom?“
„Zar ti nisam rekla prije nekoliko sekundi da ne ispituješ?“

Pogledala je iznenađeno u mene, a ja sam odmahnula glavom i požurila prema ulazu.

Nathaniel

Sjedio sam u dnevnom boravku dok su svi prozori bili zatvoreni. Sjedio sam u mraku, a samo nekoliko zraka sunca su se probijale kroz rupice na roletama. U ruci sam držao bocu krvi koju sam prislonio na glavu dok sam zamišljeno gledao ispred sebe.

Jutros nisam imao volje ići u školu unatoč tome što sam ju namjeravao ponovno pohađati. Mislio sam da su stvari išle na bolje s Andreom, ali kad sam ju ugrizao i popio njenu krv, shvatio sam da mi doista nije mjesto u onom gradu.

Godinama nisam napadao ljude da bih se nahranio, ali zbog njega se sve počelo mijenjati. Nitko me nije privlačio toliko koliko i ona. Njena je krv bila ukusna, a znao sam da ne bih mogao izdržati, a da ju ponovno ne ugrizem i okusim.

Oglasilo se zvono. Okrenuo sam glavu prema vratima dnevnog boravka, stavio bocu na stol i dignuo se uzdahnuvši. Osjetio sam dobro njen miris i znao sam da je Andrea vjerojatno došla provjeriti zbog čega me nije bilo jutros u školi. Pogledao sam na sat, a vrijeme nastave je nedavno bilo završilo, pa sam odmah shvatio da sam bio u pravu.

Nesigurno sam stajao pred vratima i držao ruku na kvaku, a ona je nekoliko puta pozvonila vjerojatno kako bih požurio. Otvorio sam ih.

„Napokon!“ –uzdahnula je.
„Što radiš ovdje?“ –upitao sam ju nagnuvši se na vrata, te prekriživši ruke na prsima.
„Došla sam vidjeti zbog čega te nije bilo u školi.“
„Jer sam možda bio doma?“
„Nathe, ne glupiraj se! Nisi mi se javio na telefon, nisi bio u školi... Što je s tobom?“

Maknuo sam glavu u stranu.

„Nathe, pogledaj me!“ –naredila mi je ljutito.

Pogledao sam ju krajičkom oka. Pogled mi je pao na njen vrat na kojemu nije bilo znakova mojeg ugriza jer je stavila dolčevitu, pretpostavljam, da bi izbjegla pitanja kod kuće i u školi.

„Što je bilo?“ –upitala me i zakoračila prema meni. „Zbog čega si tako hladan odjednom?“

Pogledao sam u nju i šutio. Nisam želio biti hladan jer sam znao da bi ju to moglo povrijediti, a to je bilo zadnje što sam želio. Naravno, razmišljao sam o tome da bih ju jedino na taj način mogao maknuti od sebe, a i tako da odem iz grada. Unatoč tome što sam to jako želio, nisam mogao. Veća sila me držala u onaj grad, u onu kuću... a ta sila je bila ona.

„Nathe...“ –uzdahnula je i pomaknula pramen kose iza uha.

Odmahnuo je glavom.

„Poljubi me.“ –rekla je, a ja sam podignuo zbunjeno pogled prema njoj. „Poljubi me!“

Kad mi je to rekla drugi put, imao sam osjećaj da mi naređuje. Stajao sam preko puta nje i gledao ju u tišini, ne radeći ništa. Nisam bio siguran je li bilo pametno opustiti se ponovno u njenoj blizini.

„Idi k vragu, Nathe.“ –odmahnula je glavom i spustila se niz stepenice.

Želio sam ju zaustaviti, ali nisam. Pustio sam i gledao ju kako odlazi.