*Za Ivanu jer se potrudila prokomentirati sva poglavlja koja nije unatoč tome što ima poteškoća s Internetom. Hvala ti zbog toga! < 3



Nathaniel

Posljednji put kad sam vidio Viktora Gordievu, 1987., razišli smo se na vrlo neugodan način. Od te godine sam i ostao sam jer nisam više mogao trpjeti život kakvog su cijelo društvo i on vodili. Ubijali su ljude kako bi se moglo nahraniti. Svako toliko bi nekoga pustili na život, ali dovoljno da se pretvori u jednoga od nas. Naravno, ja nisam bio poput njih. Družio sam se s njima, ali nisam proganjao ljude zbog hrane. Uvijek sam se držao krvi iz bolnice.

Trudio sam se, otkad sam postao vampir, ne postati kao i oni. Ponekad sam ih čak pokušao nagovoriti da prestanu biti “drogeraši“ i neprestano ubijati ljude kad su mogli kupiti krv iz bolnice poput mene. Viktor je bio vođa, ali on se nikada nije složio s mojim idejama. Svi su ga slušali jer su ga se bojali, a ja nisam više mogao izdržati onaj pritisak i odlučio se suprotstaviti najboljeg prijatelju. Potukli smo se, a on me otjerao iz svog klana unatoč tome što sam namjeravao sam otići.

Zbog tog razloga sam se i čudio što sam ga dvadeset i dvije godine kasnije, 2010. godine, vidio kako hoda po mome dnevnom boravku.

Nepozvan je prošao kraj mene, počeo razgledavati moju kući dok sam ga ja promatrao prekriženih ruku na prsima pitajući se cijelo vrijeme što je radio kod mene. Znao sam da me promatrao ( nisam znao koliko dugo ) jer je poznavao Andreino ime i prezime, a namjeravao sam otkriti što je želio.

„Što želiš, Viktor?“ –upitao sam ga ljutito.
„Zar nisam mogao doći u posjet starom prijatelju?“ –osmjehnuo mi se.

Sjeo je na trosjed, prekrižio noge na stolu i pogledao me osmijehom koji mi je išao toliko na živce da sam ga želio istog trena udariti šakom u glavu ili mu pak otkinuti glavu. Znao sam da nešto smjera čim se pojavio nakon toliko vremena. Da je želio biti moj prijatelj, odmah bismo se pomirili, ali nakon toliko godina udaljenosti... imao je u planu nešto što se meni ne bi moglo svidjeti.

„Što – radiš – ovdje?!“ –upitao sam ga namrgođeno.
„Rekao sam ti.“ –slegnuo je ramenima i stavio ruke iza glave, te se počeo ljuljati na trosjedu. „Zar ti nisam nedostajao?“
„Ne.“
„Oh, Nathe, prijatelju! Bilo je stvarno dosadno toliko godina bez tvog smisla za humor.“

Zakolutao sam očima.

„Ti si spasio Andreu?“ –upitao sam ga.
„Yup.“ –klimnuo je glavom i ponosno mi se nasmiješio. „Zgodna ti je cura, znaš?“
„Što radiš ovdje?!“
„Jebote, Nathaniel, poput pokvarene ploče si! Hoćeš li me već jednom prestati ispitivati?“
„Neću sve dok mi ne kažeš razlog!“
„Nema ga!!!“

Zakolutao sam očima i želio nešto reći, ali prekinulo me zvono. Odmahnuo sam glavom i izašao iz dnevnog boravka. Vidio sam siluetu čovjeka na vratima i otvorio ih.

„Andrea?!“ –šokirao sam se.
„Neka uđe!“ –uzviknuo je Viktor.
„Jebi se!“ –viknuo sam ljutito.
„Tko je to?“ –upitala me zbunjeno.
„Andrea, molim te, odl...“
„Andrea!“ –čuo sam njegov glas iza sebe.

Zakolutao sam očima i pogledao ga ljutitim pogledom na što mi se on nasmiješio. Pogledao sam u svoju djevojku krajičkom oka dok me ona začuđeno promatrala. Svako toliko bi pogledala u njega, te skrenula pogled na mene kao da mi je željela reći ono što sam već znao: da je on bio vampir koji ju je spasio.

„Zašto nam se Andrea ne bi pridružila?“ –upitao je Viktor.
„Zato što ću ti otkinuti glavu.“ –odgovorio sam.
„Nathe...“ –Andrea je prošaptala.
„Molim te, idi doma. Kasnije ću te nazvati!“ –rekao sam joj.

Ako sam jedno znao to je bilo da je Andrea bila prilično tvrdoglava osoba i da neće tako lako otići.

„Nema potrebe.“ –iznenada je rekao Viktor. „Svratit ću sutra na kavu... ili na čašu krvi!“

Primijetio sam da je Andreino lice problijedio, pa sam se malo nasmiješio. Njoj je sve ono bilo čudno i vjerojatno joj nije bilo nimalo ugodno slušati ono.

„Bilo mi je drago, gospođice!“ –podignuo je Andreinu ruku, poljubio ju i nasmiješeno izašao iz kuće.

Zalupio sam vrata i duboko uzdahnuo.

Andrea

Šokirano sam gledala u vrata koju je Nathaniel bijesno zatvorio.

„Je li ono bio...?“ –započela sam.
„Da.“ –odgovorio je.
„Tko je on?“
„Nekada je bio moj najbolji prijatelj!“

Oblikovala sam usta u slovo o, a on je prošao kraj mene i ušao u dnevni boravak. Odmah sam krenula za njime jer sam željela znati sve o onom nepoznatom vampiru. Htjela sam znati zbog čega je bio ovdje, kako to da se nije ponašao tako druželjubivo prema njemu... Znala sam da se nešto dogodilo među njima, a namjeravala sam otkriti što. Bila sam previše znatiželjna da bih odustala tako lako.

„Ne.“ –rekao je i sjeo na trosjed.
„Ne što?“ –zbunjeno sam ga pogledala.
„Ne namjeravam ti reći što se dogodilo.“
„Kako si znao da ću te to pitati?! Sada čitaš i misli, ha?“
„Nisam ti ja Cullen.“

Nasmijala sam se.

„Zgodniji se od njega!“ –pokazala sam mu jezik i poljubila. „Kako si onda znao?“
„Poznajem te dovoljno da znam što misliš kad ti samo pogledam lice.“ –odgovorio je osmjehnuvši se.
„A zašto mi ne želiš reći?“
„Jer je dosadna priča.“
„Svejedno ju želim čuti!“
„Ne.“
„Znaš da neću odustati sve dok mi ne kažeš, je l' da?“
„Nažalost.“
„Onda kaži!“

Duboko je uzdahnuo i zakolutao očima.

„Bio sam dvadesetak godina s njime.“ –započeo je. „Bili smo drugačiji, oduvijek, ali nikada mi to nije smetalo. Bio je glavni u klanu, svi smo ga slušali, ali poludio sam jednoga dana i odlučio se suprotstaviti!“
„Zašto?“ –upitala sam ga sa zanimanjem.
„Ja sam samo nekoliko puta popio čovjekovu krv i ubio. To je bilo na početku, kad se nisam znao kontrolirati! Ne mogu reći da se sada znam kontrolirati jer sam ipak tvoju popio, ali... Znaš što želim reći, je l' da?“
„Znam.“
„Uglavnom... Ja sam uzimao krv iz bolnice, a Viktor nije želio čuti za to. Dosadilo mi je gledati ga kako ubija nedužne ljude da bi se nahranio, posvađali smo se i razišli. Nisam ga vidio dvadeset i dvije godine!“

Klimnula sam glavom.

„Što sada radi ovdje?“ –uzvratila sam.
„Rekao je da je došao u posjet, ali mislim da sprema nešto.“ –odgovorio je uzdahnuvši.

Zamišljeno sam pogledala ispred sebe.

„O čemu razmišljaš?“ –upitao me i privukao k sebi.
„Zanima me koliko se misli zadržati ovdje.“ –odgovorila sam i nagnula se na njegova prsa.

Rukom je prošao kroz moju kosu i utisnuo mi poljubac u tjeme.

„Volio bih to znati.“ –uzdahnuo je.

Podignula sam pogled prema njemu.

„Je li opasan?“ –upitala sam ga.
„Ne znam.“ –odmahnuo je glavom. „Moram ga proučiti!“

Skrenula sam pogled. Prislonio je ruku na moje lice i okrenuo mi glavu prema sebi. Nježno mi je utisnuo poljubac na usne.

„Neću mu dopustiti da ikome, pogotovo tebi, naudi, ok?“ –rekao je.
„Znam.“ –poljubila sam ga. „Samo sam malo zabrinuta.“
„Znam. Kako vrat?“
„Molim?“
„Kako je rana na vratu?“
„Oh, potpuno sam zaboravila na nju! Niti se ne vidi!“

Spustio je grlo dolčevite i pogledao me.

„Ostali su ti ožiljci.“ –rekao je i pomaknuo se od mene.
„Nećeš me valjda ponovno izbjegavati?“ –zakolutala sam očima. „Nitko nije primijetio. Uostalom, gdje si bio sve ove dane? Danas sam došla vidjeti da li si kod kuće, ali nije te bilo.“
„Maknuo sam se iz grada na neko vrijeme.“
„Zašto?“
„Zato što... zato što...“
„Čekam, Nathe?“
„Ne mogu biti kraj tebe, Andrea!“

Zbunjeno sam pogledala u njega jer nisam shvaćala što je želio time reći.

„Želim biti kraj tebe, ali ne bih smio.“ –dignuo se sa trosjeda.
„Zašto?“ –dignula sam se i ja.
„Zato što... tvoja krv mi je bolja od droge!“

Nakrivila sam glavu.

„Probao si drogu?“ –upitala sam ga iznenađeno.
„Da. Viktorov utjecaj, ali ubrzo sam se skinuo s nje!“ –odgovorio je i prišao prozoru. „Tvoja krv je toliko ukusna da bih ju cijelo vrijeme kušao, a ne smijem. Mogao bih te ozlijediti!“

Spustila sam pogled, rukom prošla kroz kosu i zamišljeno gledala u svoje noge. Razmišljala sam o onome što mi je rekao.

„Probaj ju opet.“ –podignula sam pogled prema njemu.

Šokirano se okrenuo prema meni. Znala sam da bi svakog trena mogao puknuti, izderati se na mene jer sam mu uopće takvo što predložila, ali vjerovala sam mu više nego samoj sebi i znala da mi ne bi mogao nauditi.

„JESI LI TI NORMALNA?!“ –proderao se, kao što sam i očekivala.
„Da.“ –klimnula sam glavom.

Lagano se udario rukom u čelo, prošao njome preko lica i duboko uzdahnuo. Odmahnuo je glavom, pogledao me začuđenim izrazom lica, kao da nije mogao vjerovati u ono što sam rekla, pa se počeo čak i smijati. Podignula sam obrvu čekajući da se smiri.

„Znaš li ti što uopće tražiš od mene?“ –upitao me ljutito.
„Znam.“ –odgovorila sam. „I želim da ponovno pokušaš!“
„Ti doista nisi pri sebi, je l' da? Dobro, to sam shvatio kad si se odlučila spetljati sa mnom, ali tražiš od mene nešto što ne bi trebala.“
„Znam, ali vjerujem ti. Znam da me nećeš ozlijediti!“
„Znam! Ne namjeravam to učiniti!“
„Zašto?!“
„Zato što bih te mogao ozlijediti!“
„Nećeš! Vjerujem ti!“

Odmahnuo je glavom. Prišla sam mu, a on se zbunjeno okrenuo prema meni jer je gledao kroz prozor. Skinula sam svoju dolčevitu znajući da bi se mogla isprljati krvlju, a on me pogledao od glave do pete svojim šokiranim izrazom lica. I dalje nije mogao vjerovati da sam bila ozbiljna.

„Jedinom si ju već popio.“ –rekla sam mu.
„Izgubio sam kontrolu, ali ne želim više!“ –uzvratio je odlučno.
„Znam da te privlači.“
„Šuti!“
„Nećeš mi ništa učiniti! Vjerujem ti!“
„Šuti.“
„Nećeš izgubiti kontrolu! Znam to! Vjerujem ti i znam koliko ju želiš.“

Pogledao mi je u vrat, a zatim u oči. Odmahnuo je glavom i ponovno pogledao u moj vrat. Stajala sam od njega svega nekoliko centimetara, te osjetila njegove ruke oko svojih kukova. Privukao me bliže sebi, te je spustio glavu prema mome vratu. Osjećala sam njegov topli dah na njemu. Zaklopila sam oči i osjetila ugriz na mjestu na kojemu me ugrizao prije nekoliko dana. Zasiktala sam jer me malo zapeklo, a on je stisnuo moja ramena i ispijao lagano moju krv.

Kao što sam i očekivala... bio je nježan.