Nathaniel

Sjedio sam kod kuće i gledao u televiziju. Mrak je odavno pao, a ja nisam imao volje za izlazak. Jest da je bila subota navečer, ali inače me nije bila volja izlaziti kad su svi bili vani. Nisam se ni sa kime sprijateljio u školi unatoč tome što sam u onom gradu bio više od pola godine.

Pohađao sam u Salemu drugo polugodište trećeg razreda i sada je počelo prvo četvrtog, a ja se nisam upoznao još nikoga. Svako toliko bih pričao sa nekim od učenika kad bi me zamoli da im objasnim nešto pošto sam, morao sam priznati, bio najbolji u cijeloj godini.

Naravno, svi su mislili da sam štreber i psihopat jer me nikada nema vani, ali mene nije bilo briga što su govorili. Nisam bio štreber jer sam jednostavno znao više od ostalih pošto sam živio već pedeset godina. Biti vampir nije bilo nimalo lako jer sam morao pohađati više puta školu kako bi ljudi mislili da sam tinejdžer.

Postao sam vampir kad mi je bilo osamnaest i nikada neću moći odrasti, uvijek ću izgledati kao osamnaestogodišnjak i očito ću morati ići u školu, sakrivati se i odlaziti iz grada u grad sve dok si ne skratim muke, ali do tada je trebalo još vremena – nažalost.

Dignuo sam se sa trosjeda jer sam osjetio želju za krvlju, a nisam htio izaći iz kuće i napraviti glupost koju sam izbjegavao godinama, otkad sam ubio prvog čovjeka da bih se nahranio. Spustio sam se niz stepenice gdje su bile moje zalihe. Naravno, nisam zaključavao podrum pošto se nisam morao brinuti o tome da će me netko otkriti kad se nisam družio ni sa kime. Izvukao sam iz frižidera bocu krvi, zatvorio vrata i popeo se natrag u dnevni boravak ispijajući krv koja se slijevala niz moje grlo.

Iznenada sam osjetio tuđi vampirski miris zbog čega sam prestao sa hranom i prišao prozoru. Otvorio sam ga kako bih bio siguran da sam dobro osjetio. Pomirisao sam zrak i znao da su se nalazili u blizini. Uzeo sam pištolj i istrčao iz kuće kako bi ih što prije dostigao. Naravno, brzina je bila jedna od mojih moći, pa sam stigao u šumu prije nego me netko vidio kako držim pištolj u ruci.

Čuo sam vrisak koji me odveo ravno do vampira koji je pio krv mladoj djevojci. Podignuo je pogled prema meni, a ja sam uperio pištolj u njega. Nasmijao mi se dok mu je crvena krv kapala niz bradu i nestao prije nego sam povukao okidač.

„Sranje!“ –promrmljao sam i požurio za njime.

Morao sam ga pod hitno dostići kako ne bi naudio još nekome. Nisam mogao dopustiti da se to događa u gradu u kojem ja živim. Sve je trebalo biti mirno, barem dok ne odem. Nisam želio da još netko doživi istu sudbinu kao i ja, da pati, živi prokleti život doživotno.

Bio sam mu za petama. Znao sam da je mlad vampir pošto nije bio pretjerano snalažljiv i očekivao sam da bih ga mogao stići svaki čast, a trebao sam ga uništiti jer je ipak ljudskom biću naudio.

Uhvatio sam ga za nogu i odgurnuo od stablo. Zasiktao je na mene, a ja sam ga uhvatio za vrat i nekoliko puta udario od stablo. Udario me šakom, a udarac me nije pretjerano zabolio, pa sam izvukao pištolj iz džepa i uperio ga u čelo. Raširio je oči dok sam ga ja promatrao ravno u njih, a on je gledao u cjevčicu pištolja. Povukao sam okidač, a on se preda mnom pretvorio u prah.

Duboko sam uzdahnuo i spremio pištolj u džep. Neki su me dozivali izdajicom jer sam ubio svoju vrstu, ali to sam činio samo ako bi nekome naudili. Nisam želio da ubijaju ili stvaraju od ljude ono što ja nisam želio postati, a natjerali su me. Bio sam: lovac na vampire, na vlastitu vrstu.

Koračao sam šumom i stao iznad djevojke koja je krvarila preda mnom. Čučnuo sam i prislonio ruku na njen vrat koji je bio krvav. Njena krv me jako mamila, pa sam oblizao usne i gledao u nju razmišljajući što sam trebao učiniti. Znao sam da nisam smio popustiti, uvjeriti se da u meni nema ničeg ljudskog više.

„P-Pomozi... mi...“ –prošaptala je gledajući me ravno u oči svojim plavim.

Izvukao sam pištolj iz džepa i neko vrijeme gledao u nju. Duboko sam uzdahnuo, prislonio pištolj na njeno čelo. Raširila je oči i promatrala me prestrašenih pogledom dok sam ja u tišini gledao u nju. Primijetio sam i osjetio da mi ruka drhti, a mrzio sam taj osjećaj. Zaklopio sam oči i pritisnuo okidač. Neko vrijeme sam čučio, ne gledajući pred sobom, a kad sam ponovno otvorio oči... vidio sam mrtvu djevojku kako raširenim, beživotnim očima gleda u mene.

„Pomogao sam kao što sam želio da netko pomogne meni.“ –pomislio sam.

Andrea

„Jesi spremna?“ –upitala me Willow.

Pogledala sam u nju i osmjehnula se. Klimnuvši glavom, pogledala sam se još jednom u ogledalo i namjestila crnu, usku majicu na bretele. Podignula sam torbicu i stavila ju preko ramena, te izašla iz sobe ugasivši svijetlo.

Willow i ja nismo namjeravale izaći u disko navečer. Odlučile smo se za izlazak u gradskom kafiću u kojemu smo mogle igrati biljar. Inače je subotom ondje bilo dosta ljudi, kad ne bi imali volje za izlazak u disko, a to je nama pasalo. Nadala sam se samo da neću sresti Kolea. Inače je on izlazio u disku, nije preferirao kafiće, što mi je u ovom trenutku prilično odgovaralo.

„Idete?“ –upitala me Erin.
„Da. Ne znam kad ću se vratiti!“ –odgovorila sam.
„Ideš autom ili netko treba doći po tebe?“ –upitao me Justin.
„Idemo pješke, ali nazvat ću vas ako me netko bude trebao doći uzeti.“ –rekla sam.
„Uživajte!“ –mahnuli su nam dok smo Willow i ja izlazile iz dnevnog.

Otvorila sam ulazna vrata, a moja prijateljica je prošla kraj mene, te se spustila niz stepenice.

„Danas je baš mirna noć.“ –rekla je.
„Nadam se da će tako i ostati.“ –uzvratila sam. „Ne želim da mi ju netko upropasti jer sam nakon dugog vremena napokon izašla vani!“
„Ne pričaj mi o tome! Iako sam češće od tebe izlazila, dok te nije bilo, ovaj školski tjedan je bio previše naporan.“
„'ajmo ne pričati o školi jer ću inače početi nabrajati što mi je sve išlo na živce!“

Willow se nasmijala.

„Išlo ti je jedino na živce to što si morala gledati svaki dan Kolea i to što te Nathe nije primjećivao!“ –promrmljala je.

Prostrijelila sam ju pogledom, a ona je pogledala ispred sebe praveći se da nije ništa rekla. Odmahnula sam glavom i spustila pogled promatrajući svoje ljubičaste starke i razmišljajući o Nathanielu. Bilo mi je čudno to što, svaki put kad bih ga pogledala, bi zakolutao očima ili skrenuo pogled kao da sam mu napravila nešto loše. Razmišljala sam o tome da li sam mu možda nešto slučajno rekla ili napravila, ali s obzirom da nisam znala za njega do prije tjedan dana, nisam niti znala što sam mu nažao učinila.

„Jesi čula?“ –Willow je iznenada zastala.

Pogledala sam zbunjeno u nju i odmahnula glavom.

„Čula sam nešto u šumi.“ –rekla je.
„Vjerojatno neka životinja!“ –slegnula sam ramenima i povukla ju sa sobom. „Idemo jer ovako nikada nigdje nećemo stići!“

***

Udarila sam u bijelu loptu biljarskim štabom i udarila njome u crvenu koja je ušla točno u rupu. Osmijehom na licu sam pogledala u Willow koja je razočarano odmahnula glavom i duboko uzdahnula.

„Tko te učio tako dobro igrati?!“ –zakolutala je očima.
„Izgleda da se veza sa Koleom isplatila zbog nečega.“ –nadodala sam.
„Da, u pobjeđivanju najbolje prijateljice. Zar mi ne bi nikada mogla popustiti?“
„Khm... Jedino ako želiš da se sažalim nad tobom, a to ne želiš, jelda?“

Zakolutala je očima.

„Kao što sam i mislila.“ –pokazala sam joj jezik. „Jedva čekam da mi platiš neki koktel!“
„Samo nemoj najskupljeg, ok?“ –nasmiješio se.

Namignula sam joj, namjestila se i pripremila udariti bijelom lopticom crnu primijetila Nathaniela kako ulazi u kafić, iza Willow. Zamišljeno sam pogledala u njega, a naši su se pogledi na kratko sreli. Lagano sam mu se nasmiješila, a on je rukom prošao kroz kosu i udaljio se odande kao da ja nisam ni postojala.

„Andrea?“ –prozvala me Willow.

Pogledala sam u nju, a ona je podignula ruke kao da me željela pitati što je bilo. Odmahnula sam glavom i udarila u bijelu loptu koja je bacila crnu u rupu. Prišla sam prijateljici, ispružila joj ruku, a ona je nevoljko stavila novčanicu u nju. Zagrlila sam ju potapšavši ju po leđima, okrenula se i udarila u nekoga.

„Oprostite.“ –rekla sam i podignula pogled.

Zakolutala sam očima kad sam vidjela da se to radilo o Koleu.



„Hej, Andy...“ –pozdravio me.

Bio je jedina osoba koja me zvala nadimkom, a to me užasno iritiralo. Nikada mi se nije sviđao nadimak Andy, a pogotovo ne nakon što smo nas dvoje prekinuli.

Klimnula sam glavom i prošla kraj njega, a on je zaustavio moju ruku. Ljutito sam ga pogledala.

„Koliko ćeš se ljutiti na mene?“ –upitao me.
„Ne ljutim se više.“ –odgovorila sam i povukla svoju ruku natrag. „Ali to ne znači da ću biti prijateljica s tobom!“
„Andy, prošli smo dosta toga zajedno. Bilo bi mi drago da se ne izbjegavamo, već da pričamo kao obični ljudi!“
„E, pa ja sam neobična i ne namjeravam razgovarati s tobom! Bok, Kole!“

Odmahnuo je glavom, a ja sam nastavila hodati prema šanku. Iritiralo me to što je tražio od mene nešto nemoguće. Jednostavno nisam mogla biti prijateljica s osobom koja me prevarila. Možda jednoga dana budem mogla biti, ali ništa neće biti kao prije; kao ono što smo imali prije nego smo postali cura i dečko. Ponekad sam poželjela da mi se nikada nije svidio kao dečko i da smo zauvijek ostali samo prijatelji i ništa više.

„Jednu Bloody Mary.“ –rekla sam barmenu.

Klimnuo je glavom i okrenuo mi leđa, a ja sam krajičkom oka shvatila da se kraj mene nalazi Nathaniel. Sjedio je za šankom, ispijao čašu alkohola kojeg nisam mogla prepoznati i krajičkom oka je pogledao u mene. Promatrao me svojim plavim očima koje su meni bile poznate od nekud, ali nisam znala otkuda. Dobro, viđala sam ga svaki dan po školi, ali svejedno su mi i dalje bile poznate.

„Hej.“ –pozdravila sam ga nasmiješeno.

Popio je do kraja tekućinu, udario čašom od šank i u tišini se udaljio od mene. Zbunjeno sam gledala za njime.