Nekoliko dana kasnije



Andrea

Sjedila sam za stolom u kuhinji i ručala zajedno s obitelji. Zamišljeno sam gledala u prozor ne slušajući o čemu su Erin i Jaremy razgovarali. Bila sam previše okupirana svojim problemima da nisam imala volje razmišljati o nečem drugom.

Stvari s Natheom nisu išle najbolje. Nisam ga vidjela nekoliko dana, otkad sam ljutito otišla od njega. Nadala sam se da će me potražiti kako bismo pričali i riješili ono što smo trebali, ali nije mi se javio. Naravno, nisam ga namjeravala ja zvati jer je ipak on trebao biti taj koji će to učiniti. Trudila sam se razgovarati s njime, ali bio je hladan i nije mi ništa dopuštao.

„Andrea.“ –prozvala me sestra.

Pogledala sam u nju.

„Jesi još gladna?“ –upitala me.
„Nisam.“ –odgovorila sam i dignula se sa stolice. „Kasnije ću oprati tanjure, a sada idem do grada!“
„U redu. Zabavi se!“

Klimnula sam glavom i izašla iz dnevnog boravka. Čula sam kako moja sestra i njen suprug razgovaraju dok sam oblačila jaknu.

„Što je s njom?“ –upitao ju je Jaremy.
„Moguće da su ljubavni problemi.“ –tiho je odgovorila Erin.
„Zar nije prekinula sa Koleom?“
„Vjerojatno jest, ali ne mora značiti da je zbog njega u depresiji.“

Zakolutala sam očima, ušla u kuhinju i prekrižila ruke na prsima.

„Nema nikakve veze sa Koleom i ne, nisam u depresiji – uopće!“ –rekla sam nadureno i izašla odande.

Podignula sam ključeve sa ormarića, otvorila ulazna vrata i izašla iz kuće. Potrčala sam niz stepenice, otključala auto i sjela u njega. Namjeravala sam otići kod Nathaniela unatoč tome što sam sama sebi obećala da ga neću ga potražiti, da će on morati biti prvi. Morala sam znati gdje je bio i što se s njime događalo. Bila sam zabrinuta i bojala se da je nekamo otišao bez da mi se javi.

Zaustavila sam se pred njegovom kućom, izašla iz auta i prošla kroz ulaz u dvorište. Požurila sam prema vratima, pokucala nekoliko puta i pozvonila moleći da mi se javi. Neko vrijeme sam stajala ondje, bez da išta drugo učinim jer sam se nadala da je možda bio na katu ili u nekoj drugoj prostoriji, pa me nije čuo. Nažalost, nije mi otvorio niti nakon što sam nekoliko puta pozvonila.

Uzdahnula sam, okrenula i ponovno otišla u auto jer sam se morala naći sa Willow, a nisam željela kasniti jer sam to inače mrzila. Pogledala sam još jednom u njegovu kuću, duboko uzdahnula i udaljila se odande nadajući se da se možda otišao prošetati i da bih ga kasnije mogla pronaći kod kuće.

***

Willow je, kao i obično, kasnila. Inače sam se živcirala zbog toga jer ja nisam voljela kasniti, pa sam očekivala od ostalih isto takvo, ali onog dana nisam imala volje za ništa jer sam neprestano razmišljala o tome gdje je Nathaniel bio.

„Andrea?“ –čula sam Koleov glas.

Podignula sam pogled i vidjela ga kako prilazi mome stolu.

„Sama si?“ –upitao me.
„Čekam Willow koja, zamisli, kasni.“ –odgovorila sam.
„Oduvijek je kasnila.“ –nasmijao se, te sjeo preko puta mene. „Kako si?“
„Dobro... valjda.“
„Opet si se posvađala s Natheom?“

Odmahnula sam glavom.

„U čemu je onda problem?“ –uzvratio je.
„Nemam baš volje razgovarati o tome.“ –slegnula sam ramenima. „Kako si mi ti? Gdje si krenuo?“
„Bio sam na piću i sada idem doma.“
„Lijepo.“
„Gdje je Nathaniel uopće?“

Oblikovala sam usta u slovo o i nadala se da će jedna pametna ideja izaći iz mojih ustiju.

„Ima temperaturu i slabo mu je.“ –odgovorila sam ono što bi svatko izmislio, vjerojatno, da se nađe na moje mjesto.
„Nadam se da će mu biti bolje. Pozdravi ga kad ga vidiš!“ –rekao je.

Klimnula sam glavom.

„Vidimo se onda sutra, ok?“ –uzvratio je i dignuo se sa stolice. „Malo se žurim!“
„Vidimo se.“ –osmjehnula sam se.

Potapšao me po ramenu i udaljio se odande, a ja sam duboko uzdahnula i pogledala kroz prozor.

„Pitanje je: kad ću ga vidjeti?!“ –odmahnula sam glavom.
„Evo me!“ –Willow je sjela preko puta mene. „Nadam se da me nisi puno čekala.“
„Kole mi je pravio društvo.“
„Srela sam ga. Rekao mi je!“
„Bila gužva u gradu?“
„Ma užasno. Baš kad sam ranije krenula su zatvorili cestu jer se desila nesreća, pa sam morala drugim putem koji je puno duži!“
„Život je težak, jel' da?“

Nasmijala se.

***

Bila je večer kad sam se šetala sama sa Simbom po šumi. Kad sam nakon škole otišla kod Nathea, ponovno ga nije bilo kod kuće i odustala sam od traženja pošto je vjerojatno, bez pozdrava, otišao iz grada. Osjećala sam se užasno zbog toga jer nije želio nipošto razgovarati sa mnom, a da mi je rekao da misli otići, nagovorila bih ga da ostane. Doista mi nije ništa loše napravio. Malo sam se uplašila, ali nije me ozlijedio... ne previše. Naravno, on u to nije vjerovao.

Nastavila sam se šetati laganim korakom. Simba je iznenada stao, ponjušio zrak i zarežao, a ja sam imala osjećaj da sam znala što mi se približavalo. Oprezno sam gledala oko sebe slušajući promatrajući otkud bi vampir mogao doći.

Čula sam siktanje, vidjela jednog kako trči prema meni, ali prije nego mi se približio netko drugi ga je bacio na pod. Pomislila sam da se radilo o Nathanielu, ali ovaj je bio puno veći od njega. Stajala sam na mjestu i promatrala kako se dva vampira tuku. Onaj jači, onaj koji je skočio na vampira koji me želio napasti, je pobjeđivao.

Nakon samo nekoliko sekundi, okrenuo mu je glavu, a ja sam čula užasan zvuk zbog kojeg sam zaklopila oči i počela drhtati. Duboko sam uzdahnula dok mi je srce luđački tuklo, pa sam ga osjećala po cijelome tijelu. Ponovno sam otvorila svoje oči i ugledala ga pred sobom.

Poskočila sam nekoliko koraka unazad gledajući ga prestravljenim pogledom. Njegove zelene oči promatrale su me sa zanimanjem, a maleni osmijeh na licu se iznenada pojavio. Bilo me strah da bi mi nešto mogao učiniti, ali stajao je na mjestu. Jednom je rukom prošao kroz plavkasto – smeđu kosu i dalje me promatrajući ravno u oči.

„Ne brini se. Neću te ozlijediti!“ –rekao je.
„Kako mogu znati?“ –upitala sam ga.
„Jer bih inače pustio vampira da te ubije?“
„Kako mogu znati da to nisi učinio kako me ti ne bi ubio?“
„Postavljaš previše pitanja, Andrea Gilmer!“

Oblikovala sam usta u slovo o.

„Kako...“ –započela sam.

Osmjehnuo mi se i istog trena nestao, a ja sam se šokirano, iznenađeno okretala oko sebe gledajući kamo je nestao.

Nathaniel

Oglasilo se zvono na vratima, pa sam bacio ključeve automobila na stolić u hodniku i otišao otvoriti znajući tko bi ono mogao biti. Otvorio sam vrata i, kao što sam očekivao, Andrea je stajala ondje, preda mnom, ali prestrašenim izrazom lica.

„Što je bilo?“ –upitao sam ju.
„Zna moje ime!“ –prošla je kraj mene.
„Tko?“
„Vampir.“
„Koji?“
„Šetala sam se sa Simbom po šumi, jedan je vampir krenuo na mene, a drugi ga je napao. Kad ga je ubio... rekao je moje ime! Zna tko sam, zna tko sam, Nathe!“
„Smiri se!“ –prislonio sam ruke na njena ramena.

Duboko je uzdahnula i snažno me zagrlila, a ja sam joj uzvratio. Pomilovao sam joj kosu koja je mirisala po šamponu od trešnje. Zaklopio sam oči i uživao u njenom mirisu, ali tek mi je u onom trenutku došlo do mozga ( kojeg očito tada nisam imao! ) da ju je vampir napao, a drugi znao njeno ime.

„Kako je izgledao?“ –maknuo sam se od nje.
„Plavo – smeđa kosa... zelene oči... visok...“ –govorila je.
„Idi odmah doma i nemoj puštati nikog nepoznatog unutra, jasno?“
„Gdje ti misliš otići?“
„Potražiti ga i ubiti!“

Oblikovala je usta u slovo o, a ja sam otključao vrata i provjerio da pištolj ima dovoljno metaka.

„Mislim da to nije pametna ideja, Nathe.“ –uzdahnula je. „Onaj vampir izgleda jak!“
„Jači od metka nitko ne može biti!“ –rekao sam joj ozbiljno. „Idi odmah doma, jasno?“

Klimnula je glavom.

„Uzmi moje auto.“ –stavio sam joj ključeve u auto.
„Pazi na sebe, ok?“ –uzvratila je.

Poljubio sam ju i pomilovao po licu, a ona je potrčala niz stepenice i ušla u moj Jeep. Tek nakon što sam vidio da se udaljavala odande, potrčao sam u šumu pronaći vampira koji je znao previše.

***

„Ne znam gdje je nestao, Andrea, ali vjerojatno je otišao.“ –rekao sam hodajući po dnevnom boravku i, svako toliko, pogledavši preko prozora.

Andrea je duboko uzdahnula. Pričao sam s njom preko telefona jer nisam želio da izađe iz kuće. Ondje je bila puno sigurnija zbog toga što niti jedan vampir nije mogao ući bez njenog dopuštenja. Mogao sam, naravno, biti s njom kao što je ona to htjela, ali odlučio sam da ću biti kod kuće u slučaju da osjetim njegov miris.

„Pretražio sam cijeli grad i nema ga.“ –nastavio sam.
„Jesi li siguran da je otišao?“ –upitala me.
„Nisam, ali moguće da jest.“
„Nathe, on zna moje ime!“
„Znam, Andrea, znam, ali ne znam kako da ga pronađem!“

Zvono na vratima nas je prekinulo u pričanju, pa sam joj rekao da ću je nazvati kasnije. Zanimalo me tko je to mogao biti jer nisam očekivao nikoga. Zapravo, jedinu osobu koju sam uvijek očekivao i za koju sam znao da dolazi je bila Andrea. Otvorio sam vrata i oblikovao usta u slovo o. Promatrao sam njegovu plavo – smeđu kosu, zelene oči i patetičan osmijeh od uha do uha.

„Bok, Nathe! Nedostajao sam ti?“ –upitao je veselo.
„Viktor...“ –prošaptao sam i shvatio tko je bio vampir koji je spasio Andreu.